2003-05-22 ----- Original Message ----- From: HDZAUSNZ INFO CENTAR U NEKOLIKO NASTAVI, PRIDONIJETI CEMO VAM JEDAN ZANIMLJIVI CLANAK IZ AUSTRALSKOG TJEDNIKA 'HRVATSKI VJESNIK' O TKZ. "HRVATSKOM SKANDALU". 30 GODINA OD ''HRVATSKOGA SKANDALA'' (4) Negdasnji australski marinac i novinar, pokojni Les Shaw najpoznatijiji je po svojoj knjizi ''Trial By Slander'' u kojoj se rasclanjuju uzroci i posljedice protuhrvatske promidzbe u Australiji, ali je 1974. priredio i objavio i knjigu ''Konture laburistickoga rezima'' (''The Shape of the Labor Regime''), u kojoj je tiskano 10 odabranih tekstova australskih politicara, politologa i novinara o kratkom, ali burnom razdoblju vladavine Laburisticke stranke Gougha Whitlama. Jedan od tekstova nosi naslov ''ASIO-va hrvatska afera iz 1973.'' (''The ASIO-Croatian Affair of 1973''), a napisao ga je Denis Strangman. ''Hrvatski vjesnik'' objavljuje ga u nekoliko nastavaka, jer je rijec o najcjelovitijoj analizi protuhrvatske zavjere u Australiji, cije se posljedice osjecaju sve do danas. LABURISTICKA VLADA NA PUTU TITOVIH NESVRSTANIH Pise: Denis Strangman Priredio:Istrazivacki tim HV-a U srijedu, 6. travnja (1972.) hrvatsko pitanje ponovo je ozivjelo s eksplozijom u stanu (Marijana) Jurjevica. Jurjevic nije bio povrijedjen. Slucajno, neosteceni su ostali o njegovi ''dossieri'' o hrvatskim ekstremistima - oni su bili skriveni negdje drugdje. Potom se Jurjevic oslonio na dr. (Jima) Cairnsa, a slijedece su subote (9. travnja 1972.) obojica pred velikim skupom govorili o hrvatskom terorizmu. istoga dana kad je miniran Jurjevicev stan, eksplodirala je bomba i u Banci ANZ u Elizabeth Streetu u Melbourneu. U banci su bili izlozeni promidzbeni materijali o Jugoslaviji. Unatoc velikoj istrazi viktorijske policije, slucaj miniranja nije rijesen. Policija je posebno vrsila potragu za Hrvatima koji posjeduju eksploziv. (Nap. - U potrazi za eksplozivom poduzeli su brojne racije, no bez uspjeha.) Trecega lipnja (1972.) Jurjevic je telefonirao viktorijskoj policiji i kazao da ce jedan mladic doci u njegov stan sa 60 libri eksploziva, te da ce se predati. (Nap. - 60 x 453.59 grama, tj. oko 25 kg.) Mladic je bio Ivan Mudrinic. Dva dana kasnije, on se s jos dvojicom mladica pojavio na Osnovnom sudu u Melbourneu (Magistrate Court) pod optuzbom za posjedovanja 23 stapina gelignita (nitroglicerinski eksploziv). Slijedecega dana policija je pronasla Statut navodne ''Hrvatske ilegalne revolucionarne organizacije'' (HIRO) u stanu jednoga od optuzenih. Dok je cekao na sudjenje, Jurjevic je Mudrinicu osigurao skroviste na jednoj farmi. Kasnije se on premjestio na drugu farmu, a potom nestao. Vazno je napomenuti da se nista nije znalo o njegovu kretanju, sve dok se krajem godine nije pojavio u Jugoslaviji, kad je njegova fotografija objavljena u jugoslavenskom magazinu ''Svet'' 8. prosinca (1972.). Zatim je viktorijski policajac prepoznao Mudrinica na toj fotografiji. Otkrice gelignita (u tajnom spremistu u Warburtonu), uz prikljucenje dokumenata koji su potvrdjivali podatke o novoj teroristickoj skupini ranije dobivene od Savezne policije, bili su neocekivan bonus za policiju. No, u cijelom je poslu nesto bilo sumnjivo, a u medjuvremenu je policija prikupila i neke cudne price o Mudrinicu i njegovoj navodnoj povezanosti s glavnim savjetnikom u jugoslavenskom Konzulatu u Melbourneu (Franjom) Rukavinom. Kasnije ce nacelnik Savezne policije (Nap. - Jim Davis) komentirati: Dvadesetpetoga srpnja (1972.) jugoslavenska Vlada objavila je u beogradskim novinama imena 19 muskaraca ubijenih tijekom teroristicke akcije u Bosni (Nap. - Bugojanska akcija). U pocetku se mislilo da su desetorica od devetnaestorice jedno vrijeme zivjela u Australiji. Kasnije je taj broj smanjen na devetoricu. Jugoslavenska Vlada navela je da su devetnaestorica ''unisteni''. Vrijedno je napomenuti da je (Ivor) Greenwood u svojoj izjavi u kojoj je izvijestio o incidentu, koristio rijeci ''navodno ubijeni'' (Nap. - u Izjavi za tisak od 11. kolovoza 1972., a Ivor Greenwood bio je drzavni odvjetnik prije Lionela Murphyja, tj. u doba vladavnine liberalno-seljacke koalicije 1971. i 1972.). Londonski ''The Economist'' (5. kolovoza 1972.) osvrnuo se na jedan od ocevidnih aspekata: ''Jos nitko nije objasnio zasto su svi gerilci, za koje je navedeno da su pripadali Hrvatskom revolucionarnom bratstvu, ubijeni kad je ocito da bi bilo mnogo korisnije da su neki zarobljeni''. Zapravo, svi nisu ni bili ubijeni, cetvorica su jos bila ziva i zatocena u Jugoslaviji, ali to je postalo poznato tek 10 mjeseci kasnije, nakon sto je (Dzemal) Bijedic posjetio Australiju kad ga je svecano ugostila australska Vlada. Trojica od cetvorice smaknuta su tri dana prije Bijediceva dolaska, a tek su naknadno Jugoslaveni obavijestili australsku Vladu o njihovu zarobljavanju, zatvaranju, sudjenju i smaknucu. Smaknuti su bili australski gradjani (Nap. - Djuro Horvat, Mirko Vlasnovic, Vejsil Keskic).'' Denis Strangman potom navodi neke od dvojbenih interpretacija o tome kako je osmisljena i izvedena Bugojanska akcija, poziva se na Hrvatski nacionalni odbor za ljudska prava, komentira politicki spekulacije prebjegloga ceskoga disidenta general-bojnika Jana Sejne u ''Sydney Morning Heraldu'' od 16. veljace 1974., te navodi kako su u cijelomu svijetu metode jugoslavenske Sluzbe drzavne sigurnosti (UDB-a) ocjenjivane su kao nemilosrdne i kako je SDS pocinio brojna ubojstva u Europi, pa i ubojstvo Geze Pastija, koji je napustio Australiju te nestao u Francuskoj 30. srpnja 1965. On pritom napominje: ''Zanimljivo je da su se Jugoslaveni bili ubacili u francusku tajnu sluzbu. Njihov agent Eugene Rousseau otkriven je tek pet godina kasnije''. Potom Strangman nastavlja: ''Tesko da cemo ikada saznati tocne pojedinosti akcije u Bosnu, koji je u komunistickom zargonu opisana kao ''fasisticko-teroristicko-diverzantsko-ilegalna akcija''. Medjutim, ono sto je sigurno jest da su australski Hrvati koji su posjecivali Jugoslaviju prije, tijekom i poslije toga incidenta, podvrgavani temeljitom ispitivanju od strane jugoslavenske tajne policije te da je najmanje jedan (Nikola Raspudic) prisiljen na samoubojstvo ili je ubijen u zatvoru. Brojne izjave pod zakletvom (statutory declarations), u kojima se naglasavaju ovakva ispitivanja, predocene su Senatskom povjerenstvu. Petnaestoga kolovoza (1972.), prvoga dana odrzavanja tematske sjednice o drzavnom proracunu (laburisticki senator, koji ce nakon izbora 2. prosinca 1972. postati drzavni odvjetnik) Lionel Murphy izvijestio je o rezoluciji Povjerenstva koje istrazuje terorizam. Slijedecega dana (16. kolovoza 1972.) jugoslavenska je Vlada izisla sa svojim optuzbama u sluzbenom Memorandumu (Aide-Memoire), kojega je urucila ministru vanjskih poslova (Lionelu) Bowenu. Memorandum (Aide-Memoire) je bio poduzi dokument s popisom osoba, dogadjaja i ''kolovodja'' (''ringleaders'') ''fasisticko-teroristicke zavjere'' u Australiji. Dokument je proslijedjen ASIO-u i Saveznoj policiji od kojih je zatrazeno objasnjenje. Objasnjenje nacelnika savezne policije (Jima) Davisa bilo je najzanimljivije. On je kazao: ''Po prvi put pruzen nam je cist dokaz da su jugoslavenske vlasti provele detaljnu studiju o vodecim hrvatskim nacionalistickim figurama u Australiji...'' Njega je zanimalo kako su jugoslavenske vlasti dosle do materijala o navodnom HIRO-u. Moglo bi se samo nagadjati kakve su bile ''informacije'' izvucene iz cetvorice koja su se nalazila u zatvoru. Jugoslavenske su vlasti bile poznate po groznoj reputaciji glede intenzivnih ''ispitivackih'' metoda, pa nije nikakvo cudo da sluzbenici u australskom Veleposlanstvu u Beogradu nisu uopce obavijesteni o njima, da ne govorimo o tome da im se omoguci posjet. Sest dana nakon sto je Savezna policija zaprimila primjerak Memoranduma (Aide-Memoire) izvrsila je raciju u kucama 18 Hrvata u Victoriji i 7 u Novom Juznom Walesu (22. kolovoza 1972.). (Tadasnji) Drzavni odvjetnik senator (Ivor) Greenwood nije unaprijed obavijesten o tim racijama. Vjerujem da su svi u cijim su kucama racije izvrsene bili spomenuti ili oznaceni u sadrzaju memoranduma (Aide-Memoire). (Jim) Davis kasnije je kazao kako je Memorandum (Aide-Memoire) djelovao kao ''katalizator'' na koji su povezane informacije koje je Savezna policija vec posjedovala. Informacije na osnovi kojih je 18 naloga za pretres izdano odnosile su se uglavnom na navode iz memoranduma (Aide-Memoire). Jugoslavenska Vlada morala je biti zadovoljna brzim odgovorom australske policije na njihovu diplomatsku vjezbu. Prije no sto je australska Vlada uputila cjelovit odgovor na Memorandum (Aide-Memoire), i dok je policija tek zapocinjala obradjivati obiman materijal zaplijenjen u racijama 22. kolovoza (1972.), u Sydneyu se zbio jedan znacajan dogadjaj koji je ponovo hrvatsko pitanje doveo na naslovne stranice. Sesnaestoga rujna (1972.) dvije su bombe eksplodirale u Sydneyu, u putnickim agencijama povezanima s jugoslavenskom Vladom. Sesnaest je osoba povrijedjeno, dvije tesko. Slijedecega tjedna u parlamentu je Laburisticka stranka krenula u napad, a jugoslavenski veleposlanik (Uros) Vidovic izjavio je da su bombe dokaz za postojanje ustasa u Australiji. Zatrazio je detaljniju istragu Savezne policije.. U emisiji ''This Day Tonight'' ABC-a, dr. (Jim) Cairns napadao je Vladu da navodno ne poduzima akciju jer su Hrvati anti-komunisti i uzivaju simpatije vodja Demokratske liberalne stranke, a da se Vlada ne zeli odreci glasova koje liberalni demokrati dobivaju. Jos jednom se prica o eksplozijama sklapala, posebno s obzirom na cinjenicu da je jedan od povrijedjenih bio Tomislav Lesic, koji je bio dobro poznat po svojemu protujugoslavenskom drzanju. Eksplozija su tek trebale biti razrijesene. (Nap. - U svezi s tim eksplozijama optuzen je Jugoslaven koji zivi u Zapadnoj Australiji. Vidjeti ''Melbourne Age'' od 12. ozujka 1974. Znakovito je da se njegovo ime nije pojavilo u dokumentima koje je u Senatu objelodanio senator Lionel Murphy 27. ozujka 1973.) Eksplozije su oznacile pocetak boljih suradnickih odnosa izmedju policije NSW-a i Savezne policije. Utemeljena je Specijalna bombaska postrojba NSW-a (Special NSW Bomb Squad) kojoj su na ispomoci bili brojni clanovi Specijalnih odjela. Ova je postrojba tijesno suradjivala sa Sredisnjim kriminalno-obavjestajnim odjelom (Nap. - Central Crime Intelligence Service - CCIS - kasnije Bureau - CCIB - kojega je pokrenuo nacelnik Whitrod 1965-66., da bi ta sluzba bila prosirena 1969-70.) i s najvisim duznosnicima savezne policije, medju kojima je bio veliki broj bivsih djelatnika policije NSW-a. Sredisnji kriminalno-obavjestajni odjel (CCIB) i policija NSW-a takodjer su sudjelovali u paralelnom istrazivanju navodne mafije i organiziranoga kriminala, no u ovomu drugomu slucaju, policija NSW-a bila je neobicno sumnjcava prema svojim kolegama iz Savezne policije: u jednomu su trenutku cak prisluskivali i snimali telefonske razgovore izmedju nacelnika CCIB-a i policijaca NSW-a. Slijedece godine (tj. 1973.) visi detektiv CIB-a NSW-a izjavio je pred Kraljevskim povjerenstvom NSW-a, govoreci o kriminalu u klubovima, da se istraziteljskim metodama Savezne policije ne moze vjerovati. Bombaska postrojba (Special NSW Bomb Squad) bila je zaduzena za rjesavanje eksplozije iz rujna (1972.). Bila je to cvrsta skupina koja nije posebno mjerila koga ce nagaziti. Upozoreni su na zelju Savezne policije da prikupi dostatne informacije s kojima bi se mogla pokrenuti istraga na osnovi saveznoga Kaznenoga zakona. Izbori su odrzani 2. prosinca (1972.) i liberalno-seljacka Vlada je porazena. Bilo je, naravno, mnogo razloga za njihov poraz, a izmedju ostaloga i taj sto se sami nisu znali izboriti za svoj polozaj. Beskrupulozna oporba vjesto je baratala hrvatskim pitanjem na osjetljivom podrucju gdje stvari nisu niti crne niti bijele. Bila je to pozadina dogadjaja koji su doveli do 1973. Bilo je to devet godina nerazjasnjenih eksplozija, optuzbi od strane jugoslavenskih vlasti i njihovih podupiratelja u Australiji, napada Australske laburisticke stranke u parlamentu i odsustva jasnih objasnjenja za one koji su zeljeli vidjeti svoje politicko pitanje uredno spakirano u zaseban odjeljak. 1973. U Novom Juznom Walesu jos se vrsio pritisak odozgor da se rijese eksplozije iz rujna (1972.) U listopadu (1972.) jedan je policijski inspektor-narednik izjavio pred inspektorom Savezne policije kako je ''sef urlao i skakao gore-dolje... Nasi momci htjeli bi da je sve rijeseno jos jucer''. Inspektor Savezne policije sumnjao je da ce policija NSW-a ista postici ''osim ako ne uhvati nekoga na djelu... kao, neka se krene u potragu.'' Iskusavala se nova policijska taktika, ali je nejasno koja je policijska struktura tocno to radila. Pocevsi s Bozicem (1972.), Savezna policija ili policija NSW-a, svejedno, otpocela je s dvotjednim dvadesetcetverosatnim nadzorom nad uglednim sydneyskim Hrvatom Ivanom Butkovicem, te je identificirala one koji su dolazili i odlazili iz njegove radnje. U svom Memorandumu (Aide-Memoire) jugoslavenska Vlada optuzila ga je kao jednoga od ''kolovodja'' razlicitih ''kriminalnih'' organizacija. Posve je nevazno je li nadzor vrsila Savezna policija ili policija NSW-a, ali se kasnije Savezna policija bila ta koja se koristila prikupljenim informacijama, na zaobilazan nacin nastojeci pokazati kako je HRB ponovo ozivio. Sa stanovista policije NSW-a. dolasci i odlasci nisu bili posebno bitni u odnosu na istragu o eksplozijama. Oni su trazili podatke o tome sto se govorilo na sastancima izmedju Hrvata. Kasnije, oni su pozornost usmjerili prema skupini oko (Jakova) Suljka i rastegli taktiku nadziranja sve do tocke da su bili ''prezasiceni slusanjem razgovora'' (''overheard'') na privatnim susretima u hrvatskim gostionicama.
Na vanjskopolitickom polju, (Gough) Whitlam je pozurio izmijeniti polozaj Australije i zauzeti neutralan stav. Osmoga prosinca (1972.) pokusao je naloziti premijeru NSW-a Askinu da zatvori Rodezijski informativni centar u Sydneyu. Dvadesetprvoga prosinca (1972.) Australija je priznala komunisticku Kinu, a slijedecega dana najavljena je uspostava diplomatskih odnosa s istocnom Njemackom (Nap. - Nakon 2. prosinca 1972. Australija je u svega godinu dana otvorila tri nova diplomatska predstavnistva u komunistickim zemljama: u Pekingu, Varsavi i Hanoju.). Jugoslavija je, naravno, bila vodeca clanica tzv. ''trecega svijeta'', polja prema kojemu je Whitlam usmjeravao Australiju. Jugoslavenska potpora znacila bi puno pri ulasku Australije u tu skupinu. Po svemu sudeci, jugoslavenski diplomati vrsili su pritisak da se nesto uradi u svezi navodnoga hrvatskoga terorizma u Australiji, prije no sto pruze Australiji maslinovu grancicu na vanjskopolitickom polju. Ustvari, tu su se vodili tajanstveni razgovori s jugoslavenskom Vladom pocetkom (1973.) godine, prije Bijediceva dolaska, a koji su se odnosili na odredjene Hrvate u Australiji.
Medju Suljkovim dokumentima nalazio se i popis imena za koje je Savezna policija zakljucila da su clanovi UHNj, iako na popisu ne postoji nikakva naznaka koja bi na to upucivala. Mi ne znamo o cemu je razmisljao senator (Lionel) Murphy pocetkom te 1973. Znamo samo da je ubrzo nakon svojega imenovanja razgovarao s (direktorom ASIO-a) ( Izgleda da je vodio i razgovore sa saveznom policijom, koja je tezila prosirenju. Vjerojatno ga je i lijevo krilo Laburisticke stranke podsjecalo na svoju temu iz oporbenih dana - kako je liberalno-seljacka koalicija ''stitila'' ustaske teroriste i kako je sada nuzno, jer su sada na vlasti, opravdati tu tezu i u svezi toga nesto poduzeti. Ono†sto je vazno jest da su Murphy i lijevo krilo dijelili zestoki osjecaj odbojnosti prema (Ivoru) Greenwoodu. Pocevsi od vremena kad je Greenwood kao oporbeni zastupnik potaknuo raspravu o Hitnom postupku u svezi Vijetnamskoga moratorija, lijevo ga je krilo izdvojilo i stavilo pod specijalan nadzor, zanemarujuci daleko neucinkovitija Vladina ministarstva, usmjeravajuci svoju†zuc u njegovu pravcu, i to samo u znak osvete zbog Greenwoodova napada na ideoloskom planu, za koji se on inace bio odlicno pripremio. Dvadesetsedmoga veljace (1973.) otpocela je prva sjednica novoga parlamenta, a 1. ozujka (1973.) senator (Lionel) Murphy, odgovarajuci na nesto sto se moze samo opisati kao namjesteno pitanje laburistickoga zastupnika iz NSW-a Jamesa McClellanda, obecao je da ce uskoro izvijestiti parlament o problemu hrvatskoga terorizma. Slijedecega dana (28. veljace 1973.), predstavnici Ureda drzavnoga odvjetnika, Ministarstva vanjskih poslova, Savezne policije, ASIO-a i Ministarstva useljenistva susreli su se u Canberri da bi raspravili najnovije dogadjaje. Znali su, prema jucerasnjemu Murphyjevu odgovoru u parlamentu da ce uslijediti ministarsko izvjesce o hrvatskom terorizmu, a takodjer su znali i da predsjednik jugoslavenske Vlade (Dzemal) Bijedic treba posjetiti Australiju od 20. do 22. ozujka. Prirodno, medjuministarski sastanak ove vrste odrzava se iza zatvorenih vrata. Sadrzaj ovoga sastanka postat ce kasnije predmetom Istrage o drzavnoj sluzbi na najvisoj razini i predmetom parlamentarnih upita. Predstavnik ASIO-a na sastanku sastavio je sazetak razgovora i u svoje izvjesce ukljucio slijedeci komentar, koji je 5. ozujka (1973.) uputio u sjediste ASIO-a u Melbourne: U medjuvremenu, u Beogradu je 5. ozujka (1973.) priopceno kako bi predsjednik Vlade Dzemal Bijedic trebao posjetiti Australiju izmedju 20. i 22. ozujka 1973. ZLOSTAVLJANJE P. GAGRE U NSW-u Ja Pavo Gagro, 41 Dunmore Street, Bexley North, NSW, grupovodja, iskreno i posteno izjavljujem slijedece: Rodjen sam u Hrvatskoj, dosao sam u Australiju prije 23 godine a drzavljanstvo sam primio prije 13 godina. Nisam osudjivan ni zbog kakvih nezakonitih radnji. Clan sam Hrvatskoga drustvenoga kluba u Marrickvillu. Dvanaestoga ozujka 1973. u pet sati ujutro, 13 detektiva doslo je pretresti moju kucu. Nisu mi pokazali nikakve isprave ni nalog za pretres. Poceli su se grubo ponasati cim su upali u kucu i jednako grubo su nastavili vrsiti pretres. Nisu mi niti pruzili priliku da ih upitam za nalog. Jedan od detektiva koji je govorio hrvatski pitao me za kljuceve od podruma. Svi ukucani morali su ustati iz svojih kreveta. Odnijeli su sve papire, vjencani list, fotografije, pisma, knjige i pisaci stroj. Nisu mi dali popis ni potvrdu o stvarima koje su uzeli. Otada su neke stvari vratili, a neke jos drze. Takodjer su me pitali imam li pusaka, pistolja, bombi ili detonatora. Moja supruga i djeca bili su uzasnuti i potreseni zbog nacina na koji se policija ponasala. Jedan od detektiva nazvao me ''nacistom''. Pitao sam ga misli li doista tako. Odgovorio je da oni imaju dokaze. Rekao sam mu da bi, sto se mene tice, on mogao osobno biti veci nacist, buduci da sam ja izrazito protiv svake vrste nacizma. Posteno dajem ovu izjavu, svjesno vjerujuci da je istinita i da je u skladu sa Zakonom o prisezi 1900.-1953. Izjavu sam dao i potpisao u Sydneyu, 28. svibnja 1973. Paul Gagro.'' --------------------------------------------
Note:
This message is intended for Croatian Associations/Institutions and their Friends in Croatia, BiH and in all countries of the World. The opinions/articles expressed on this list do not reflect personal opinions of the moderator. This document is not distributed for profit. If the reader of this message is not the intended recipient, please delete or destroy all copies of this communication and please, let us know! Thank you! The Croatian World Congress CWC, functions on all continents and in all countries of the world where there exist Croatian communities. The Croatian World Congress (CWC) is a non-profit, non-governmental and non-party international organization that enjoys advisory status as a NGO member of the United Nations. The Croatian World Congress CWC, although a young institution, unites numerous Croatian associations world-wide as no other Croatian body has succeeded nor attempted to achieve to date (4.5 million Croats and people of Croatian heritage live outside of the Republic of Croatia and Bosnia-Herzegovina). Croatian World Congress H.S.K. NGO Member of the United Nations |